(1) Tā Hā.
(2) Ne objavljujemo ti Kuran da se mučiš,
(3) već da bude pouka onom koji se boji.
(4) Objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih.
(5) Milostivi, Koji se iznad Arša uzvisio.
(6) Njegovo je što je na nebesima i na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom!
(7) Ako si glasan u govoru – pa On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš!
(8) Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!
(9) A je li do tebe stigla vijest o Mojsiju,
(10) kada je vatru ugledao, pa čeljadi svojoj rekao: “Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekog tko će mi put pokazati.”
(11) A kad do nje dođe, netko ga zovnu: “O Mojsije,
(12) Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva.
(13) Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj!
(14) Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga osim Mene nema; pa Mene obožavaj i kad god Me se sjetiš, molitvu obavi!
(15) Čas oživljenja sigurno će doći – od svakog ga tajim – kad će svaki čovjek prema trudu svom nagrađen ili kažnjen biti.
(16) I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u njega onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen.
(17) A što ti je to u desnoj ruci, o Mojsije?”
(18) “Ovo je moj štap”, odgovori on, “kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.”
(19) “Baci ga, o Mojsije!”, reče On.
(20) I on ga baci, kad on – zmija koja puže.
(21) “Uzmi je i ne boj se!”, reče On, “Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije.
(22) I uvuci ruku pod pazuh svoj, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto – znamenje drugo.
(23) To je zato da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda.
(24) Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!”
(25) “Gospodaru moj”, reče Mojsije, “učini prostranim prsa moja,
(26) i olakšaj zadatak moj,
(27) odriješi uzao sa jezika moga,
(28) da bi razumjeli govor moj,
(29) i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje,
(30) Arona, brata mog,
(31) osnaži me njime,
(32) i učini drûgom u zadatku mome,
(33) da bismo Te mnogo slavili,
(34) i da bismo Te mnogo spominjali.
(35) Ti, uistinu, vidiš nas."
(36) “Udovoljeno je molitvi tvojoj, o Mojsije!”, reče On.
(37) “A ukazali smo ti milost Svoju još jednom,
(38) kada smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stječe:
(39) ‘Stavi ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.’ I na tebe sam prosuo ljubav od Sebe i da budeš othranjen pod okom Mojim.
(40) Kada je sestra tvoja otišla i rekla: ‘Hoćete li da vam pokažem onu koja će se o njemu brinuti?’ – Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog čovjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i iz raznih nevolja te spasili. I ti si ostao godinama među stanovnicima Medjena, zatim si, o Mojsije, u određeno vrijeme došao,
(41) i Ja sam te za Sebe izabrao.
(42) Idite ti i brat tvoj, s dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti.
(43) Idite faraonu, on se, doista, osilio,
(44) pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”
(45) “Gospodaru naš”, rekoše oni, “bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.”
(46) “Ne bojte se!”, reče On, “Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim."
(47) Idite k njemu i recite: ‘Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Izraelove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi!
(48) Nama se objavljuje da će, sigurno, stići kazna onoga koji ne povjeruje i glavu okrene.
(49) “Pa tko je Gospodar vaš, o Mojsije?”, upita faraon.
(50) Reče: “Gospodar naš je Onaj Koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga kako da se time koristi nadahnuo.”
(51) “A što je s narodima davnašnjim?”, upita on.
(52) “Znanje o njima kod Gospodara je moga, u Knjizi”, reče Mojsije, “Gospodaru mome ništa skriveno nije i On ne zaboravlja.”
(53) On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu da uz njenu pomoć u parovima niče bilje raznovrsno.
(54) Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju.
(55) Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.
(56) I Mi smo faraonu sve dokaze Naše pokazali, ali je on ipak porekao i povjerovati odbio.
(57) “Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o Mojsije?”, upitao je.
(58) “I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj, doista, pripremiti! Zakaži nam ročište kojeg ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!”
(59) Reče: "Neka ročište bude za praznik i neka se narod izjutra sakupi.”
(60) I faraon se okrenu, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe.
(61) “Teško vama!”, reče im Mojsije. “Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!”
(62) I oni se, tiho šapćući, stadoše o svom poslu između sebe raspravljati.
(63) “Ova dvojica su čarobnjaci”, rekoše jedni drugima, “žele vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvesti i uništiti vaš pravac najčasniji."
(64) Zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Tko danas pobijedi, sigurno će postići što želi!”
(65) “O Mojsije”, rekoše oni, “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?”
(66) “Bacite vi!”, reče on. I odjednom mu se pričini da se konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću,
(67) i Mojsije u sebi osjeti zebnju.
(68) “Ne boj se!”, rekosmo Mi, “ti ćeš, doista, pobijediti!
(69) Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti.”
(70) I čarobnjaci se baciše licem na tlo govoreći: “Mi vjerujemo u Aronova i Mojsijeva Gospodara!”
(71) “Vi ste mu povjerovali”, faraon viknu, “prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati tko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji.”
(72) “Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli i iznad Onog Koji nas je stvorio”, odgovoriše oni, “pa čini što hoćeš! To možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu!
(73) Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije.”
(74) Zaista, onoga koji pred Gospodara svoga kao prestupnik dođe – čeka Pakao; u njemu neće ni umrijeti ni živjeti;
(75) A one koji pred Njega dođu kao vjernici, a koji su dobra djela činili – njih sve čekaju visoki položaji,
(76) edenski vrtovi kroz koje rijeke teku, u njima će oni vječno ostati, i to će biti nagrada za one koji se budu od grijeha očistili.
(77) I Mi objavismo Mojsiju: “Noću izvedi robove Moje i s njima suhim putem kroz more prođi, ne strahujući da će te oni stići i da ćeš se utopiti.”
(78) A faraon je za njima s vojskama svojim krenuo, ali su ih valovi mora prekrili,
(79) a faraon je narod svoj u zabludu odveo, a nije na Pravi put izveo.
(80) O sinovi Izraelovi, Mi smo vas od neprijatelja vašeg izbavili, i na desnu stranu Tura vas doveli, i mànu i prepelice vam slali.
(81) “Jedite ukusna jela kojima vas opskrbljujemo i ne budite u tome obijesni da vas ne bi snašla srdžba Moja; a koga snađe srdžba Moja – nastradao je!
(82) Ja ću sigurno oprostiti onom koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini i koji zatim na Pravom putu istraje.”
(83) “A zašto si prije naroda svog požurio, o Mojsije?”
(84) “Evo idu za mnom”, odgovori on, “a požurio sam Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan.”
(85) “Mi smo narod tvoj poslije tvoga odlaska u iskušenje doveli”, reče On, “njega je zaveo Samirija.”
(86) I Mojsije se narodu svome vrati srdit i žalostan. “O narode moj”, reče, “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!”
(87) “Nismo od svoje volje prekršili obećanje koje smo ti dali”, odgovoriše. “Bili smo natovareni teretima, nakitom faraonova naroda, pa smo to pobacali.” A to je uradio i Samirija.
(88) Potom im je od nakita oblikovao tele koje je mukalo, i oni su onda rekli: “Ovo je vaš bog i Mojsijev bog, a on ga je zaboravio.”
(89) Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti?
(90) A njima je Aron još prije govorio: “O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni. Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!”
(91) “Mi ćemo mu u obožavanju privrženi biti sve dok nam se ne vrati Mojsije”, rekoše oni.
(92) “O Arone”, povika Mojsije, “što te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali,
(93) da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?”
(94) “O sine majke moje”, reče Aron, “ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: ‘Razdor si među sinovima Izraelovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.’”
(95) “A što si ti to htio, o Samirija?”, upita Mojsije.
(96) “Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli”, odgovori on, “pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio – i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao.”
(97) “E onda se gubi!”, reče Mojsije. “Čitavog svog života govorit ćeš: ‘Neka me nitko ne dotiče!’ – a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog ‘boga’ kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti.”
(98) Vaš bog je Allah, drugog boga osim Njega nema! On znanjem sve obuhvata.”
(99) I tako, eto, kazujemo ti neke vijesti o onima koji su bili i nestali, i objavljujemo ti od Sebe Kuran.
(100) Tko za njega ne bude mario, na Sudnjem danu će, doista, teško breme ponijeti,
(101) vječno će u muci ostati, a jeziv tovar će im na Sudnjem danu biti.
(102) Na Dan kada će se u rog puhnuti – taj dan ćemo prestupnike modre sakupiti,
(103) i jedan drugom će tiho govoriti: “Niste ostali više od deset dana.”
(104) Mi dobro znamo o čemu će oni govoriti kad najrazboritiji između njih rekne: “Ostali ste samo dan jedan!”
(105) A pitaju te o planinama, pa ti reci: “Gospodar moj će ih u prah pretvoriti i razasuti,
(106) a mjesta na kojima su bile ravnom ledinom ostaviti,
(107) ni udubinā ni uzvisinā na Zemlji nećeš vidjeti.”
(108) Tog Dana će se oni glasniku odazvati, morat će ga slijediti i pred Milostivim glasovi će se stišati i ti ćeš samo šapat čuti.
(109) Taj dan neće biti od koristi zauzimanje osim onoga kome Svemilosni dopusti i čijim riječima je zadovoljan.
(110) On zna što su radili i što ih čeka, a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti.
(111) Lica će se Živom i Samoopstojećem Održavatelju poniziti, a onaj tko se nepravdom bude natovario sigurno će na gubitku biti.
(112) A onaj tko je dobra djela činio, a vjernik bio, neće se nepravde ni zakidanja plašiti.
(113) I eto tako, Mi Kuran na arapskom jeziku objavljujemo i u njemu opomene ponavljamo da bi se oni grijeha klonili ili da bi ih na poslušnost pobudio.
(114) Neka je uzvišen Allah, Vladar Istiniti! I ne žuri s učenjem Kurana prije nego što ti se objavljivanje njegovo završi, i reci: “Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!”
(115) A Adamu smo odmah u početku naredili, ali on je zaboravio i nije odlučan bio.
(116) A kad smo anđelima rekli: “Poklonite se Adamu!”, svi se pokloniše, samo Iblis nije htio.
(117) “O Adame”, rekli smo, “ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Raja, pa da se onda mučiš.
(118) U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni gol biti,
(119) u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.”
(120) Ali vrag ga poče nagovarati i govoriti: “O Adame, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?”
(121) I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova, pa počeše po sebi lišće rajsko stavljati – tako Adam nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo.
(122) Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio.
(123) “Izlazite iz njega svi”, reče On, “jedni drugima ćete neprijatelji biti! Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj tko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti.
(124) A onaj tko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti."
(125) “Gospodaru moj”, reći će, “zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao?”
(126) “Evo zašto: dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen”, reći će On.
(127) I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svog ne vjeruju. A patnja na onom svijetu bit će, uistinu, bolnija i vječna.
(128) Zar njima nije poznato koliko smo naroda prije njih uništili, onih po čijim nastambama oni hode! To su, zaista, dokazi za ljude pametne.
(129) I da nije ranije izrečene riječi Gospodara tvoga, kazna bi već bila neminovna.
(130) Zato, otrpi njihove riječi i Gospodara svoga slavi, hvaleći Ga, prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i slavi Ga u noćnim časovima, i na krajevima dana, da bi bio zadovoljan.
(131) I nikako ne gledaj dugo ljepote života na ovome svijetu koje Mi kao užitak nekima od njih pružamo da ih time na kušnju stavimo, a opskrba Gospodara tvoga bolja je i vječna.
(132) Naredi obitelji svojoj da obavlja molitvu i ustraj u tome! Mi ne tražimo od tebe opskrbu, Mi tebe opskrbljujemo! A samo za bogobojaznost lijep ishod sljeduje.
(133) Mnogobošci govore: “Zašto nam ne donese kakvo čudo od Gospodara svog?” A zar im nije došao dokaz u onome što je objavljeno u davnašnjim listovima?
(134) A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: “Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao, pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali?”
(135) Reci: “Svi mi čekamo, pa čekajte i vi, a sigurno ćete saznati tko su bili sljedbenici prave vjere i tko je bio na Pravom putu.”