(1) Tako mi zore,
(2) i deset noći
(3) i parnog i neparnog,
(4) i noći kada nastaje,
(5) zar to pametnom zakletva nije?
(6) Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj s narodom Ad uradio,
(7) s Iremom, posjednicima stubova,
(8) kojima slični nisu stvoreni,
(9) i sa Semudom, koji su stijene u dolini klesali,
(10) a i s faraonom, koji je vojsku imao,
(11) koji su na Zemlji obijesni bili,
(12) i smutnje na njoj umnožili,
(13) pa je Gospodar tvoj bič patnje na njih spustio,
(14) a Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.
(15) A čovjek, kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: "Gospodar moj mene je počastvovao!"
(16) A kad ga iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: "Gospodar moj me je ponizio.”
(17) A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,
(18) i da se puki siromah nahrani - jedan drugoga ne podstičete,
(19) a nasljedstvo pohlepno jedete
(20) i imetak pretjerano volite.
(21) Uistinu, kada Zemlja bude u komadiće zdrobljena,
(22) i kada dođe Gospodar tvoj, a meleci budu sve red do reda,
(23) i kada taj dan Džehennem bude primaknut, tada će se čovjek sjetiti - a rašta mu je sjećanje?!
(24) i reći će: "Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!"
(25) A Dan taj niko neće kao On kažnjavati,
(26) i niko neće kao On u okove okivati.
(27) A ti, o dušo smirena,
(28) vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i da zbog tebe zadovoljstvo bude,
(29) pa uđi među robove Moje
(30) i uđi u Džennet Moj!