(1) Tako mi zore,
(2) i deset noći,
(3) i parnih i neparnih,
(4) i noći kada nestaje –
(5) zar to pametnom zakletva nije…?
(6) Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio,
(7) sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,
(8) kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;
(9) i Semudom, koji je stijene u dolini klesao,
(10) i faraonom, koji je šatore imao –
(11) koji su na Zemlji zulum provodili
(12) i poroke na njoj umnožili,
(13) pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio,
(14) jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.
(15) Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: "Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!"
(16) A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: "Gospodar moj me je napustio!"
(17) A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,
(18) i da se puki siromah nahrani – jedan drugog ne nagovarate,
(19) a nasljedstvo pohlepno jedete
(20) i bogatstvo pretjerano volite.
(21) A ne valja to! Kada se Zemlja u komadiće zdrobi
(22) i kada dođe Gospodar tvoj, a meleki budu sve red do reda,
(23) i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti – a na što mu je sjećanje?! –
(24) i reći: "Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!"
(25) Tog Dana niko neće kao On mučiti,
(26) i niko neće kao On u okove okivati!
(27) A ti, o dušo smirena,
(28) vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,
(29) pa uđi među robove Moje,
(30) i uđi u Džennet Moj!