(1) Tako mi zore,
(2) i deset noći,
(3) i parnog i neparnog,
(4) i noći kada nestaje,
(5) zar to pametnom zakletva nije?
(6) Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa narodom Ad uradio,
(7) sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima,
(8) kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo;
(9) i sa Semūdom, koji su stijene u dolini klesali,
(10) a i sa faraonom, koji je vojsku imao,
(11) koji su na Zemlji obijesni bili,
(12) i smutnje na njoj umnožili,
(13) pa je Gospodar tvoj bič patnje na njih spustio,
(14) a Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi
(15) A čovjek, kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj mene je počastvovao!”
(16) A kad ga iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je ponizio!”
(17) A nije tako! Vi pažnju siročetu ne ukazujete,
(18) i da se puki siromah nahrani – jedan drugoga ne podstičete,
(19) a nasljedstvo pohlepno jedete
(20) i imetak pretjerano volite.
(21) Uistinu, kada Zemlja bude u komadiće zdrobljena,
(22) i kada dođe Gospodar tvoj, a meleci budu sve red do reda,
(23) i kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek sjetiti - a na što mu je sjećanje?! -
(24) i reći će: “Kamo sreće da sam se za ovaj život pripremio!”
(25) A Dan taj niko neće kao On kažnjavati
(26) i niko neće kao On u okove okivati.
(27) A ti, o dušo smirena,
(28) vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan,
(29) pa uđi među robove Moje
(30) i uđi u Džennet Moj!