38 - Sura Sad ()

|

(1) Sād. Sad. Tako Mi Kur'ana koji opomenu sadrži,

(2) doista su oni koji ne vjeruju u osionosti i raskolu!

(3) Koliko smo Mi naroda prije njih uništili. I oni su za pomoć vapili, ali nije bilo vremena za uzmicanje!

(4) Oni se čude što im je jedan od njih došao da ih opominje. I govore nevjernici: “Ovo je čarobnjak, lažov!

(5) Zar on da svede bogove na nekakvog boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno!”

(6) I oni ugledni među njima krenuše: "Idite, nastavite i ustrajte uz božanstva svoja! Uistinu, to je nešto što se hoće!

(7) Za ovo nismo čuli u vjeri posljednjoj, ovo nije ništa drugo već izmišljotina;

(8) Zašto baš njemu, između nas, da bude poslata Opomena!?” Ali, oni u Opomenu Moju sumnjaju zato što kaznu Moju nisu iskusili.

(9) Ili, da nisu u njih riznice milosti Gospodara tvoga, Silnoga i obilnog Darovatelja?!

(10) Ili, oni možda imaju vlast na nebesima i na Zemlji i nad onim što je između njih?! - neka se, onda, uz konopce popnu!

(11) Oni su samo neznatna vojska udruženih skupina koja će tamo biti poražena.

(12) I prije njih su narod Nuhov, i Ad, i faraon – vlasnik moćnih vojski – poricali…

(13) i Semud i Liltov narod i stanovnici Ejke; oni su baš bili udružene skupine!

(14) svi su oni poslanike u laž utjerivali i kaznu Moju zaslužili.

(15) A i ovi ne čekaju do jedan zvuk roga koji neće biti potrebno ponoviti.

(16) I govore: “Gospodaru naš, požuri, kazni nas, prije Dana u kojem će se račun polagati!”

(17) Ti otrpi ono što oni govore i sjeti se roba Našeg, Davuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao.

(18) Mi smo brda potčinili da zajedno s njime uvečer i u osvit Allaha veličaju…

(19) a i ptice okupljene – svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali.

(20) I učvrstili smo carstvo njegovo i dali mu vjerovjesništvo i sposobnost da rasuđuje.

(21) A je li do tebe doprla vijest o parničarima kad su preko zida Hrama prešli…

(22) kad su Davudu upali, pa se on njih uplašio. “Ne boj se”, rekli su, “mi smo dvojica parničara, jedan drugom smo nažao učinili, pa nam po pravdi presudi. Ne budi pristrasan, i na najbolje nas rješenje uputi.

(23) Ovaj prijatelj moj ima devedeset i devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ‘Daj ti nju meni!’ – i u prepirci me pobijedi.”

(24) “Učinio ti je, doista, krivo!”, Davud reče, “time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim. Mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.” I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost od Gospodara svog zamoli, pade licem na tlo i pokaja se.

(25) I Mi smo mu to oprostili, i on je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.

(26) O Davude, Mi smo te halifom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahovog puta. One koji skreću s Allahovog puta čeka teška patnja na onom svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kojem će se račun polagati.

(27) Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih. Tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kad budu u Vatri!

(28) Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na Zemlji ili zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s griješnicima?

(29) Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.

(30) Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio i mnogo se kajao!

(31) Kad pred njega u suton bijahu izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a četvrtom jedva zemlju doticali…

(32) on reče: “Umjesto da mislim na Gospodara svog, ja pokazujem ljubav prema blagu!”, i oni se izgubiše iz vida.

(33) "Vratite mi ih!", i on ih poče gladiti po nogama i vratovima.

(34) Mi smo Sulejmana u iskušenje doveli i na njegov prijesto tijelo bacili, pa se on pokaja.

(35) “Gospodaru moj”, rekao je, “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu bogato daruješ!”

(36) I Mi smo dali da mu služe: vjetar – koji je prema zapovijedi njegovoj blago puhao onamo kuda je on htio…

(37) i šejtani, sve graditelji i gnjurci…

(38) i drugi u bukagije okovani.

(39) “Ovo je Naš dar, pa ti oslobodi ili zadrži, nećeš zbog toga odgovarati!”

(40) On je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište.

(41) I sjeti se roba Našeg Ejjuba, kada je Gospodaru svome zavapio: "Šejtan me pogodio nedaćama i patnjom!"

(42) “Udri nogom o zemlju – eto hladne vode za kupanje i piće!”

(43) I Mi smo mu iz milosti Naše čeljad njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju pameti.

(44) "I uzmi rukom svojom snop i njime udari, samo zakletvu ne prekrši." Mi smo, zaista, našli da je on strpljiv; divan je rob on bio i stalno se Allahu pokajnički obraćao!

(45) I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih.

(46) Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu onaj svijet.

(47) I oni su, zaista, u Nas od onih odabranih dobrih ljudi.

(48) I sjeti se Ismaila i El-Jese'a i Zulkifla, svi su oni bili čestiti.

(49) Ovo je lijep spomen! A one koji se grijeha budu klonili čeka divno prebivalište…

(50) edenski vrtovi, čije će kapije biti za njih otvorene…

(51) u kojima će se odmarati i raznovrsno voće i piće tražiti.

(52) Pored njih će biti hurije, istih godina, koje će preda se gledati.

(53) “To je ono što vam se obećava za Dan u kome će se račun polagati…

(54) to će, doista, blagodat Naša biti, koja nikad neće prestajati!”

(55) Eto toliko! A one koji budu zlo činili čeka najgore prebivalište…

(56) Džehennem, u kojem će gorjeti – a grozne li postelje!

(57) Eto toliko! Pa neka okušaju vodu ključalu i kapljevinu smrdljivu…

(58) i druge slične ovima muke, mnogostruke.

(59) “Ova će gomila zajedno s vama tiskajući se u Džehennem ući!” “Ne bilo im prostrano! U vatri će oni, doista, gorjeti!”

(60) “Vama ne bilo prostrano!”, reći će oni. “Vi ste nam ovo pripremili, a grozna li boravišta!”

(61) “Gospodaru naš”, reći će, “udvostruči patnju u Vatri onima koji su nam ovo priredili!”

(62) I govorit će: “Zašto ne vidimo ljude koje smo u zle ubrajali…

(63) i koje smo ismijavali? Da nam se nisu iz vida izgubili?”

(64) Istina je, sigurno, da će se stanovnici Džehennema među sobom raspravljati.

(65) “Ja sam opominjatelj samo”, ti reci, “i nema istinskog božanstva osim Allaha, Jedinog i Moćnog…

(66) Gospodar nebesa i Zemlje i onog što je između njih, Silnog, Onog Koji prašta.”

(67) Reci: “Ovo je vijest velika…

(68) a vi od nje glave okrećete.

(69) Ja nisam ništa znao o melekima uzvišenim kad su se raspravljali…

(70) meni se objavljuje samo da jasno opominjem.”

(71) I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvorit ću čovjeka od ilovače...

(72) Pa kad mu savršen oblik dadnem i dušu u njega udahnem, vi mu se poklonite!”

(73) Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili…

(74) osim Iblisa – on se uzoholio i postao nevjernik.

(75) “O Iblisu”, rekao je On, “šta te navelo da se ne pokloniš onom koga sam dvjema rukama Svojim stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?”

(76) “Bolji sam od njega”, rekao je on, “mene si stvorio od vatre a njega od ilovače.”

(77) “E, izlazi iz Dženneta!”, reče On. “Proklet da si…

(78) Moje će te prokletstvo do Sudnjeg dana pratiti!”

(79) “Gospodaru moj”, reče on, “daj mi vremena do Dana kad će oni oživljeni biti!”

(80) “Dajem ti”, reče On…

(81) “do Dana već određenog.”

(82) “E tako mi dostojanstva Tvog”, reče, “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti…

(83) osim Tvojih među njima robova iskrenih!”

(84) “Istinom se kunem i istinu Ja govorim”, Allah reče…

(85) “sigurno ću svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti!”

(86) Reci: “Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještačen…

(87) Kur’an je doista svijetu cijelom opomena…

(88) i vi ćete uskoro saznati njegovu poruku!”