41 - Sura Fussilet ()

|

(1) Ha Mīm.

(2) Objava je od Milostivog, Samilosnog…

(3) Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju…

(4) vjesnik radosnih vijesti i opomena – pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje.

(5) “Srca su naša”, govore oni, “pod pokrivačima, daleka od onog čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi.”

(6) Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, samo meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjate i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju…

(7) koji zekat ne daju i koji u onaj svijet ne vjeruju!

(8) One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja čeka nagrada neprekidna.”

(9) Reci: “Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onog Koji je u dva dana Zemlju stvorio – i još Mu druge ravnim smatrate? To je Gospodar svjetova!”

(10) On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri dana – ovo je objašnjenje za one koji pitaju…

(11) zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: “Pojavite se milom ili silom!” “Pojavljujemo se drage volje!”, odgovorili su…

(12) pa ih u dva dana, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže sjajnim smo zvijezdama ukrasili i nad njim Mi bdijemo. To je odredba Silnog i Sveznajućeg.

(13) A ako glave okrenu, ti reci: “Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ada i Semuda…

(14) kad su im sa svih strana poslanici njihovi dolazili i govorili: ‘Ne klanjajte se nikom do Allahu!’ – a oni odgovarali: ‘Da je Gospodar naš htio, On bi meleke poslao, mi ne vjerujemo u ono što je po vama poslato.’”

(15) Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. “Ko je od nas jači?”, govorili su. A zar nisu znali da je Allah, Koji ih je stvorio, jači od njih – a i znamenja su Naša poricali.

(16) I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar ledeni, da bismo im još na ovom svijetu dali da osjete sramnu patnju – patnja na onom svijetu bit će, zaista, još sramnija – i niko im neće u pomoć priteći.

(17) I Semudu smo na Pravi put ukazivali, ali njima je bila milija sljepoća od Pravog puta, pa ih je stigla sramna kazna od munje, prema onom kako su zaslužili…

(18) a one koji su vjerovali i Allaha se bojali Mi smo spasili.

(19) A na Dan kad Allahovi neprijatelji u vatru budu potjerani – oni prvi bit će zadržani, da bi ih sustigli ostali…

(20) i kad dođu do nje, uši njihove, i oči njihove, i kože njihove svjedočit će protiv njih o onom što su radili.

(21) “Zašto svjedočite protiv nas!?”, upitat će oni kože svoje. “Allah, Koji je dao sposobnost govora svakom biću, obdario je darom govora i nas”, odgovorit će. “On vas je prvi put stvorio i Njemu ste se, evo, vratili.

(22) Vi se niste krili zato da ne bi uši vaše i oči vaše i kože vaše protiv vas svjedočile, već zato što ste vjerovali da Allah neće saznati mnogo štošta što ste radili.

(23) I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svom imali, upropastilo vas je i sad ste nastradali.”

(24) Pa i ako budu trpjeli, njihovo će boravište Vatra biti. A ako budu tražili naklonost Allahovu, njihovoj molbi neće se udovoljiti.

(25) Mi smo im bili odredili loše drugove koji su im lijepim prikazivali i ono što su uradili i ono što će uraditi. I na njima se obistinilo ono što je rečeno za narode, džine i ljude koji su prije njih bili i nestali – doista su nastradali.

(26) Oni koji ne vjeruju govore: “Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!”

(27) Zato ćemo Mi, sigurno, dati da nevjernici iskuse nesnosnu patnju, i kaznit ćemo ih najgorom kaznom za djela koja su počinili.

(28) To je kazna za Allahove neprijatelje, vatra u kojoj će im vječna kuća biti, kao naplata što su dokaze Naše stalno poricali.

(29) I nevjernici će reći: “Gospodaru naš, pokaži nam džine i ljude, one koji su nas zaveli, da ih stavimo pod noge naše, neka budu najdonji.”

(30) Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome, dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu, koji vam je obećan.

(31) Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom. U njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele i što god zatražite imat ćete…

(32) bit ćete počašćeni od Onog Koji prašta i Koji je milostiv.”

(33) A ko govori ljepše od onog koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: “Ja sam doista musliman!”

(34) Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.

(35) To mogu postići samo strpljivi, to mogu postići samo vrlo sretni.

(36) A kad te šejtan pokuša na zle misli navesti, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve.

(37) Među znamenjima Njegovim jesu noć i dan, i Sunce i Mjesec. Ne padajte licem na tlo ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tlo pred Allahom Koji ih je stvorio, ako želite da se samo Njemu jedinom klanjate.

(38) A ako te oni neće poslušati – pa oni koji su kod Gospodara tvog hvale Ga i noću i danju i ne dosađuju se.

(39) Jedno od znamenja Njegovih jest i to što ti vidiš suhu zemlju, a kad na nju spustimo kišu, ona se pokrene i uzbuja. Onaj Koji njoj daje život oživit će, sigurno, i umrle, jer je On kadar sve.

(40) Oni koji riječi Naše izvrću neće se, doista, od Nas sakriti. Pa hoće li biti ugodnije onom koji u Vatru bude bačen ili onom koji na Sudnji dan dođe smiren? Radite šta hoćete, On zaista vidi šta vi radite.

(41) Oni koji ne vjeruju u Kur’an, pošto im je objavljen! A on je, zaista, Knjiga zaštićena…

(42) laž joj je strana, bilo s koje strane, ona je Objava od Mudrog i hvale dostojnog.

(43) Tebi se neće reći ništa što već nije rečeno poslanicima prije tebe. Gospodar tvoj zaista prašta, a i bolno kažnjava.

(44) A da Kur’an objavljujemo na tuđem jeziku, oni bi, sigurno, rekli: “Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tuđ, a onaj kome se objavljuje Arap je?” Reci: “On je vjernicima uputstvo i lijek. A oni koji neće da vjeruju – i gluhi su i slijepi, kao da se iz daleka mjesta dozivaju.”

(45) I Musau smo Knjigu dali, pa su se zbog nje podvojili. A da nije Riječi Gospodara tvog prije izrečene, sa ovima bi bilo već svršeno, jer oni mnogo u Kur’an sumnjaju.

(46) Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. – A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim.

(47) Samo On zna kad će Smak svijeta nastupiti. A ni plodovi ne izlaze iz cvjetnih čaški svojih, i nijedno žensko ne zanese i ne rodi, a da On to ne zna. A na Dan kad ih On upita: “Gdje su oni koje ste Meni u obožavanju pridruživali?”, oni će odgovoriti: “Javljamo Ti da niko od nas to ne tvrdi.”

(48) I neće biti onih koje su prije molili i uvjerit će se da nikud ne mogu umaći.

(49) Čovjeku ne dosadi da dobro traži, a kada ga zlo zadesi, onda očajava i nadu gubi.

(50) Kad ga obaspemo milošću Našom, poslije nesreće koja ga zadesi, on govori: “Ovo sam i zaslužio, i ja ne mislim da će Čas sudnji doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka samo dobro i Džennet.” A Mi ćemo one koji nisu vjerovali, sigurno, o onom što su radili obavijestiti i da iskuse patnju tešku – doista ćemo im dati.

(51) Kada čovjeku milost Svoju darujemo, on se okreće i udalji se oholo, a kad ga nevolja dotakne, onda se dugo moli.

(52) Reci: “Šta mislite, ako je Kur’an od Allaha, a vi u njega nećete da vjerujete – ko je onda u većoj zabludi od onoga koji je u protivrječju dalekom od Istine?”

(53) Mi ćemo im pokazati znakove Naše u daljini – na obzorjima, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj svemu svjedok?

(54) Oni sumnjaju da će pred Gospodara svoga stati, a On, zaista, obuhvata sve.