18 - Sura el-Kehf ()

|

(1) Sva hvala neka je Allahu Koji Svome robu objavljuje Knjigu, i nije je dao iskrivljenu,

(2) ispravnu, da teškom kaznom, koju će On dati, opomene, a da vjernike koji čine dobra djela divnom nagradom obraduje…

(3) u kojoj će vječno boraviti…

(4) i da opomene one koji govore: “Allah je Sebi uzeo sina.”

(5) O tome oni ništa ne znaju, a ni preci njihovi. Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu!

(6) Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće povjerovati?

(7) Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će od njih bolje postupati

(8) a Mi ćemo nju i golom ledinom učiniti.

(9) Misliš li ti da su samo stanovnici Pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim?

(10) Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: “Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost”

(11) Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina.

(12) Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.

(13) A Mi tebi kazujemo vijest njihovu po Istini. Tu su bili mladići, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im Uputu još više povećali.

(14) Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: “Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu moliti, jer bismo tad ono što je daleko od istine govorili.

(15) Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onog koji o Allahu iznosi neistinu?

(16) Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti.”

(17) I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kad se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kad zalazi – zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći! Kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludu odvede, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti.

(18) I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali. I Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao – da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.

(19) I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?", upita jedan od njih. "Ostali smo dan ili dio dana", odgovoriše. "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali", rekoše. "Pošaljite jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude pažljiv, neka nikome ne govori ništa o vama,

(20) jer ako oni doznaju za vas, kamenovat će vas ili će vas u svoju vjeru obratiti, i tad nikad nećete ono što želite postići!”

(21) I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje, kad su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: “Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni.” A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: “Napravit ćemo na ulazu u nju bogomolju!”
Postoje pouzdana predanja o tome da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo one ljude koji kaburove pretvaraju u džamije. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je to svom umetu, kao što je zabranio građenje bilo čega na kaburovima, njihovo krečenje i pisanje po njima. Također, prokleo je jevreje i kršćane zbog toga što su kaburove svojih vjerovjesnikā pretvarali u bogomolje, s obzirom na to da je zabranjeno pretjerivanje koje čovjeka vodi u mnogoboštvo.

(22) Neki će reći: “Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti”, a neki će govoriti: “Bila su peterica, pas njihov je bio šesti”, nagađajući ono što ne znaju – dok će neki reći: “Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi.” Reci: “Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima, osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikog!”

(23) I nikako za bilo šta ne reci: “Uradit ću to sigurno sutra!” – ne dodavši…

(24) ...ne dodavši: “Ako Bog da!” A kad zaboraviš, sjeti se Gospodara svog i reci: “Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovog.”

(25) A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina.

(26) Reci: “Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikog u odlukama Svojim kao ortaka.”

(27) Kazuj iz Knjige Gospodara svog ono što ti se objavljuje, niko ne može izmijeniti riječi Njegove, pa ni ti; osim kod Njega, nećeš naći utočišta nikakva.

(28) Budi strpljiv uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji za Licem Njegovim, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce da Nas spominje nehajnim učinili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci propali.

(29) i reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana obuhvatiti; ako zamole pomoć, pomoći će im se tekućinom poput rastopljene kovine koja će lica ispeći. Užasna li pića i grozna li boravišta!

(30) One koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onom koji je dobra djela činio…

(31) čekaju sigurno edenski vrtovi, kroz koje rijeke teku, u njima će se narukvicama od zlata kititi i u zelena odijela od dibe i kadife oblačiti, na divanima će u njima naslonjeni biti. Divne li nagrade i krasna li boravišta!

(32) I navedi im kao primjer dva čovjeka; jednom od njih smo dva vrta lozom zasađena dali i palmama ih opasali, a između njih njive postavili.

(33) Oba vrta su davala svoj plod, ničeg nije manjkalo, a kroz sredinu njihovu smo rijeku proveli.

(34) On je i drugog imetka imao. I reče drugu svom, dok je s njime razgovarao: “Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!”

(35) I uđe u vrt svoj nezahvalan Gospodaru svom na blagodatima, govoreći: “Ne mislim da će ovaj ikad propasti…

(36) i ne mislim da će ikad Smak svijeta doći; a ako budem vraćen Gospodaru svom, sigurno ću nešto bolje od ovog naći.”

(37) I reče mu drug njegov, dok je s njime razgovarao: “Zar ne vjeruješ u Onog Koji te je od zemlje stvorio, zatim od kapi sjemena, i najzad te potpunim čovjekom učinio?

(38) Što se mene tiče, On, Allah, moj je Gospodar i ja Gospodaru svom ne smatram ravnim nikog.

(39) A zašto nisi, kad si u vrt svoj ušao, rekao: ‘Mašallah! Moć je samo u Allaha!’ Ako vidiš da je u mene manje blaga i manje roda nego u tebe…

(40) pa Gospodar moj može mi bolji vrt od tvog dati, a na tvoj nepogodu s neba poslati, pa da osvane samo klizava ledina, bez ičega…

(41) ili da mu voda u ponor ode, pa da je ne mogneš pronaći nikad.”

(42) I propadoše plodovi njegovi i on poče pljeskati rukama svojim žaleći za onim što je na njega utrošio, a loza se bijaše povaljala po podupiračima svojim – i govoraše: “Kamo sreće da Gospodaru svome nisam nikoga u obožavanju pridruživao!”

(43) I nije imao ko bi mu mogao pomoći, osim Allaha, a sam sebi nije mogao pomoći.

(44) Tad može pomoći samo Allah, Istiniti, On daje najbolju nagradu i čini da se sve na najbolji način okonča.

(45) Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može!

(46) Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvog bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.

(47) A na Dan kad planine uklonimo i kad vidiš Zemlju ogoljenu – a njih smo već sakupili, nijednog nismo izostavili…

(48) pred Gospodarom tvojim bit će oni u redove poredani: “Došli ste Nam onako kako smo vas prvi put stvorili, a tvrdili ste da vam nećemo vrijeme za oživljenje odrediti.”

(49) I Knjiga će biti postavljena i vidjet ćeš grešnike prestravljene zbog onog što je u njoj. “Teško nama!”, govorit će, “kakva je ovo Knjiga: ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” – i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikom nepravdu učiniti.

(50) A kad smo rekli melekima: “Poklonite se Ademu!”, svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svog. Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima!

(51) Ja nisam uzimao njih za svjedoke prilikom stvaranja nebesa i Zemlje ni neke od njih prilikom stvaranja drugih i za pomagače nisam uzimao one koji na krivi put upućuju.

(52) I na Dan kada On rekne: "Pozovite one za koje ste tvrdili da su ortaci Moji", i kad ih pozovu, oni im se neće odazvati, a između njih ćemo mjesto propasti postaviti.

(53) i grešnici će ugledati vatru i uvjerit će se da će u nju pasti, i da im iz nje neće povratka biti.

(54) U ovom Kur’anu Mi na razne načine objašnjavamo ljudima svakovrsne primjere, ali je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati.

(55) A ljude, kada im dolazi uputa, odvraća od vjerovanja i od toga da od Gospodara svoga mole oprosta samo zato što očekuju sudbinu drevnih naroda ili što čekaju da ih snađe kazna naočigled svega svijeta.

(56) Mi šaljemo poslanike samo zato da donose radosne vijesti i da opominju. A nevjernici se raspravljaju, služeći se neistinama, da bi time opovrgli istinu, i rugaju se dokazima i opomenama Mojim.

(57) I ima li nepravednijeg od onog koji, kad se dokazima Gospodara svog opominje, za njih ne mari, i zaboravlja na posljedice onog što je učinio? Mi na srca njihova pokrivače stavljamo da Kur’an ne shvate, i gluhim ih činimo; i ako ih ti na Pravi put pozoveš oni, kad su takvi, nikad neće Pravim putem poći.

(58) Gospodar tvoj mnogo prašta i neizmjerno je milostiv; da ih On za ono što zaslužuju kažnjava, odmah bi ih na muke stavio. Ali, njih čeka određeni čas, od koga neće naći utočišta.

(59) A ona sela i gradove smo razorili zato što stanovnici njihovi nisu vjerovali i za propast njihovu tačno vrijeme bismo odredili.

(60) A kad Musa reče pomoćniku svom: “Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići.”

(61) I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu.

(62) A kad se udaljiše, Musa reče pomoćniku svom: “Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili.”

(63) "Vidi!", reče on, "kad smo kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu - sam šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem - pa se ona prihvati svoga puta u moru, čudnovato!"

(64) “E, to je ono što tražimo!”, reče Musa, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli…

(65) i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onom što samo Mi znamo naučili.

(66) “Mogu li te pratiti”, upita ga Musa, “ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?”

(67) “Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati”, reče onaj…

(68) “a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?”

(69) “Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Bog da”, reče Musa, “i da ti se neću ni u čemu protiviti.”

(70) “Ako ćeš me već pratiti”, reče onaj, “onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!”

(71) I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. “Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!”

(72) “Ne rekoh li ja”, reče onaj, “da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?”

(73) “Ne kori me što sam zaboravio”, reče, “i ne čini mi poteškoće u ovom poslu mom!”

(74) I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: “Što ubi dijete bezgrešno, koje nije nikog ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!”

(75) “Ne rekoh li ja tebi”, reče onaj, “da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?”

(76) “Ako te i poslije ovog za bilo šta upitam”, reče, “onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!”

(77) I njih dvojica krenuše. Kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. “Mogao si”, reče Musa, “uzeti za to nagradu.”

(78) “Sad se rastajemo ja i ti”, reče onaj, “pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti.”

(79) “Što se one lađe tiče, ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao…

(80) što se onog dječaka tiče, roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti…

(81) a mi želimo da im Gospodar njihov, umjesto njega, da boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg…

(82) a što se onog zida tiče, on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svom rasuđivanju. Eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!”

(83) I pitaju te o Zulkarnejnu. Reci: “Kazat ću vam o njemu neke vijesti.”

(84) Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi.

(85) I on je slijedio put.

(86) Kad stiže do mjesta gdje sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. “O Zulkarnejne”, rekosmo Mi, “ili ćeš ih kazniti ili ćeš s njima lijepo postupiti?”

(87) “Onog ko ostane mnogobožac”, reče, “kaznit ćemo, a poslije će se svom Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti.

(88) A onom ko bude vjerovao i dobra djela činio – nagrada najljepša, i s njime ćemo blago postupiti.”

(89) I on opet pođe.

(90) I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čime zakloni.

(91) Tako to bi. A Mi obuhvatamo znanjem sve što je imao on.

(92) I on pođe.

(93) Kad stiže između dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao.

(94) “O Zulkarnejne”, rekoše oni, “Jedžudž i Medžudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi.”

(95) “Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao”, reče on, “nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići.

(96) Donesite mi velike komade gvožđa!” I kad on izravna dvije strane brda, reče: “Pūšite!” A kad ga usija, reče: “Donesite mi rastopljen bakar da ga zalijem.”

(97) I tako oni nisu mogli ni preći niti su ga mogli prokopati.

(98) “Ovo je blagodat Gospodara mog!”, reče on, “a kad se prijetnja Gospodara mog ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se, sigurno, ispuniti.”

(99) I Mi ćemo tad učiniti da se jedni od njih kao talasi sudaraju s drugima. I puhnut će se u rog, pa ćemo ih sve sakupiti…

(100) i tog ćemo Dana nevjernicima džehennem jasno pokazati…

(101) onima čije su oči bile koprenom zastrte, da o dokazima Mojim razmisle, onima koji nisu htjeli ništa čuti.

(102) Zar nevjernici misle da pored Mene mogu za bogove uzimati robove Moje? Mi smo, doista, za prebivalište nevjernicima pripremili džehennem.

(103) Reci: “Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti…

(104) čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?

(105) To su oni koji u dokaze Gospodara svog ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izići; zbog toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati.

(106) Njima će kazna džehennem biti, zato što su nevjernici bili i što su se dokazima Mojim i poslanicima Mojim rugali.”

(107) Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili – džennetske će bašče prebivalište biti…

(108) vječno će u njima boraviti i neće poželjeti da ih nečim drugim zamijene.

(109) Reci: “Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, more bi presahlo, ali ne i riječi Gospodara moga, pa i kad bismo se pomogli još jednim sličnim.”

(110) Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi da od Gospodara svog bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svom, Njemu nikog ne pridružuje!”